Ja sam kći imigranata, a to je kako se osjećam oko zatvaranja američkih granica
Moji su roditelji odrasli u Nikaragvi, drugoj najsiromašnijoj zemlji u Americi; zemlja sa složenom poviješću političkih nemira. Nijedno od njih nikada nije sanjalo niti težilo dolasku u Sjedinjene Države kako bi započelo novi život. Tada je izbio rat u njihovoj zemlji i stvari su polako počele nestajati. Kao što su moji roditelji tako davno učinili, milijuni Sirijaca sada pronalaze noćnu moru. Nedavni napadi u Bagdadu, Bejrutu i Parizu - i zračnim napadima u Siriji koje su vodili Francuska, Rusija i Sjedinjene Države - samo su pojačali svoje strahove: hoće li SAD zatvoriti svoje granice? Trebaju li SAD zatvoriti svoje granice ?
70-ih i 80-ih, moji roditelji su najprije vjerovali u sandinističku revoluciju, vjerovali u obećanja vođa pokreta, kao što je Daniel Ortega, koji je obećao da će smijeniti tadašnjeg predsjednika i diktatora Anastazija Somozu Debaylea i cijeli režim Somoze i vratiti moć ljudima.
Kad je moja majka počela karijeru kao učiteljica, moj je otac otišao u rat. Somoza je okupila mladiće za koje su se bojali da će se boriti protiv njih i pogubiti ih. Preko prijatelja, moja majka je pronašla ime moga oca na popisu. Dala mu je do znanja i, bojeći se za svoj život (i za majčinu udrugu), pobjegao je iz zemlje i pobjegao u Ameriku. Tada je moja majka bila trudna s mojim bratom i odlučila ostati u strahu od gubitka djeteta. Proći će tri godine prije nego što se moji roditelji ponovno spoje.
Priča mojih roditelja nije jedinstvena. Ovakve priče postoje u svakoj imigrantskoj i izbjegličkoj populaciji. Većina izbjeglica su samo ljudi kojima je loša ruka zahvaljujući vanjskim snagama, bilo zbog političkih nemira ili općeg nasilja u svojoj domovini. To su ljudi, poput mojih roditelja, koji često ne žele napustiti svoje domove, već jednostavno moraju kako bi preživjeli ili pružili bolji život svojim obiteljima ili oboje.
Bježeći u Ameriku nikada nije bio njihov san. Bila je to njihova jedina nada.
Predsjednik Doma Paul Ryan već se susreo s republikancima kako bi isplanirao način kako zaustaviti plan predsjednika Obame da odobri azil tisućama raseljenih sirijskih obitelji. Ryan je novinarima rekao da naša zemlja "... ne može dopustiti teroristima da iskoriste naše suosjećanje. Ovo je trenutak u kojem je bolje biti siguran nego žao."
No, govornik Ryan nije u pravu u vezi s tim. Izbjeglice koje bježe od tekućeg građanskog rata u Siriji nisu, u cjelini, nasilni ljudi ili teroristi. Oni su pojedinci, poput mojih roditelja, koji su se našli u užasnom neredu. To su ljudi koji su sve izgubili. Prijatelji. Najmiliji. Njihove domove. Njihova najomiljenija imovina. Njihove škole. Njihove ulice. I sama odjeća na leđima. To su ljudi kojima je potrebna pomoć. Izbjeglica je, po definiciji, netko tko je bio prisiljen napustiti svoju zemlju kako bi izbjegao nasilje i progone. Zatvaranje naših vrata tim pojedincima neće nas učiniti sigurnijima.
Otprilike četiri milijuna pojedinaca napustilo je Siriju i susjedne zemlje u protekle četiri godine. Ne računajući sedam milijuna ljudi koji su raseljeni i ostaju u Siriji, koji bi mogli biti sljedeći val izbjeglica. Ti ljudi, slično onima u Parizu i Keniji i Beruitu, povrijeđuju. I oni su izgubili prijatelje i članove obitelji, svoje domove i karijere i mjesta poslovanja, a oni kucaju na naš prag, tražeći milost. Kao nacija mi im to možemo ponuditi.
Moja obitelj je imala sreću da se iskrca u Miamiju 1980-ih. Predsjednik Reagan (nakon svog prvog sudjelovanja u skandalu Iran-Contra) potpisao je Zakon o reformi i kontroli imigracije iz 1986. koji je amnestirao imigrante bez dokumenata koji su stigli prije 1. siječnja 1982. godine.
Sada su 2015. godine, a moji roditelji su vrijedni poslovi i vlasnici nekretnina, ugledni građani koji glasuju i plaćaju poreze, te pojedinci koji su ponosni na svoj status američkih građana.
Od rane dobi, učili su me slijediti pravila i naporno raditi, da nikada ne kradem i da se uvijek odnosim prema drugima kao što bih želio da se prema njima postupa i da uvijek budem zahvalan. Moji roditelji me nikada nisu pokvarili, jer nikad nisu mogli. Nikad nisam bacao tantrume u prolazima za check-out kada sam htio novu igračku jer sam znao što moji roditelji mogu i ne mogu priuštiti. Veći dio mog djetinjstva, odrasli smo u dupleksu s jednom spavaćom sobom. Nije bilo obiteljskih odmora, godišnjih izleta u Disney World, nije bilo raskošnih rođendanskih zabava s kućama i mađioničarima. Ali bilo je puno ljubavi i puno poštovanja, kako za druge tako i za zemlju u kojoj svi sada živimo. Uvijek sam znala koliko smo tada bili sretni i sada ćemo živjeti u slobodnoj naciji, u kojoj nikada nisam morala čekati u redu za tjednu količinu kruha i mlijeka, gdje mi je bilo zajamčeno obrazovanje, gdje sam pucao na bolji život. Mogu samo zamisliti da bi to bilo isto za sve izbjeglice koji su došli u našu zemlju.
A ipak postoje oni (poput određenog predsjedničkog kandidata) koji bi htjeli da vjerujete da su svi imigranti silovatelji, lažljivci i lopovi. To su isti tipovi ljudi koji bi također trebali da vjerujete da bi otvaranje naših vrata izbjeglicama donijelo samo ekstremne džihadiste u našu zemlju, ili još gore, da bi se prihvatili govora mržnje i izjednačili sve muslimane s teroristima.
Ima onih koji bi to sugerirali umjesto da pružaju sigurno utočište obiteljima koje pate, koje su gladne i umorne, čija su djeca prošla mjesecima (ako ne i godinama) bez odgovarajuće izobrazbe, mnogo manje igračaka ili bilo kakvog stvarnog izgleda djetinjstvo bi trebalo biti, trebamo umjesto toga pooštriti sigurnost i povećati nadzor, taktike koje ne bi utjecale samo na izbjeglice, već i na sve one koji žive u Sjedinjenim Državama. Već imamo guvernere (u Alabami i Michiganu) koji tvrde da neće dopustiti da izbjeglice u svoje države navode "sigurnost" njihovih stanovnika.
Takvi stavovi ne samo da povređuju i izbjegavaju izbjeglice, oni povrijeđuju svakoga. Kao kći imigranata koji su bili prisiljeni napustiti svoj dom (prvo za preživljavanje, a zatim, kao što je moja majka učinila, da se pridruži suprugu u nadi da će im život biti bolji), i kao prijatelj mnogih koji su to putovali vlastitim životima, prepoznajem kakav je izazov za ljude da počnu ispočetka u zemlji u kojoj ne govore jezik, gdje njihovi napredni stupnjevi ne znače ništa, gdje ih često mrze zbog jednostavno postojećeg.
Moj je otac naučio jezik i dugo je radio pod suncem u građevini, jedino polje na kojem je mogao zarađivati za život. A moja majka je morala napustiti istaknutu karijeru u obrazovanju gdje se trebala promovirati u ravnatelja, samo povremeno raditi na maloprodajnim i dnevnim poslovima (nakon što je morala platiti certifikate, unatoč svom iskustvu). Svatko tko kaže da su imigranti i izbjeglice lijeni ili da jednostavno odustanu od vlade još nisu saznali da je ono što govore je ravna laž.
To je zbog moje vlastite priče, i moje mojih roditelja, da se osjećam tako snažno da dopuštam više sirijskih izbjeglica u našu zemlju. Do danas, manje od 2000 sirijskih izbjeglica pronašlo je novi dom u Sjedinjenim Državama. To je oko 0, 05 posto svih izbjeglica, od kojih je većina trenutno pakirana kao sardine u zemljama kao što su Turska, Libanon i Jordan. Drugi su pronašli azil u cijeloj Europskoj uniji. Uzmite u obzir da je samo Njemačka od 2012. pružila utočište za više od 92.000 Sirijaca i možda ćete početi shvaćati zašto je sramno koliko smo malo pomogli. Kao da to nije bilo dovoljno da nas prepoznaju greške naših putova, 10.000 stanovnika Islanda nedavno je otvorilo svoje domove izbjeglicama jednostavno iz dobrote vlastitog srca.
Kao nacija, trebamo učiniti sve što možemo kako bismo zahtijevali da naša vlada dopusti više izbjeglica u naš narod, da ne bismo ponovili iste greške iz prošlosti, da ne bismo odbili one koji su nas najviše trebali. Predsjednik Obama izjavio je kako će u sljedećoj godini dopustiti do 10.000 sirijskih izbjeglica u SAD, ali samo će vrijeme reći što će se dogoditi - ili čak i ako se to dogodi - posebno nakon napada u Parizu, koji su snažno odjeknuli. s američkim narodom.
Međutim, s prilivom sirijskih izbjeglica, napokon ćemo početi vidjeti te ljude za ono što oni zaista jesu: ljudi, baš kao i mi, koji žele sigurno mjesto za svoju djecu da odrastu, želeći svježu hranu i čistu pitku vodu i pristup odgovarajućoj medicinskoj skrbi, želeći mogućnost izgradnje naprednih zajednica. Željeti mir iznad svega.