Argument protiv smirivanja međunarodnih zakona o usvajanju
Čini se kao potpuno logičan argument. Postoje stotine tisuća, čak i milijuni djece siročadi širom svijeta koji trebaju roditelje koji vole. Postoje brojni parovi u svijetu koji očajnički žele dati toj djeci dom, pa zašto ne bi opustili međudržavne zakone o posvajanju?
Premijer Tony Abbott priopćio je u utorak kako će vlada smanjiti birokraciju s kojom se mnoge obitelji suočavaju pri usvajanju iz Južne Koreje, Tajvana i Etiopije. U lipnju 2012. Svijet je zatvorio svoj program međudržavnog posvojenja s Etiopijom, koji je uobičajeno prepoznat kao najsloženiji, nepredvidljiv i izazovan, nakon nekoliko godina problema s programom.
Nedavne reforme usvajanja oduzele su se od šestogodišnje kampanje koju su vodile Deborah Lee Furness i Hugh Jackman s dvoje usvojene djece. Furness je rekao da su svjetski zakoni o usvajanju duboko manjkavi, te da svijet ima "kulturu protiv usvajanja".
Kao profesionalac koji procjenjuje potencijalne roditelje da usvoje djecu iz inozemstva, zabrinuta sam da se nijanse ove rasprave propuštaju. Odlučili smo se za retoriku da ima puno djece bez roditelja, i brojne roditelje koji ih žele usvojiti, pa zašto onda ne bi olakšali taj proces? Ali ta se jednadžba ne mora nužno sabrati.
Prvo, moramo zapamtiti da je međudržavno posvajanje o pronalaženju roditelja za djecu. Ne obrnuto. Ne radi se o pronalaženju djece za potencijalne roditelje. Prije nego što djeca mogu biti usvojena od strane roditelja u inozemstvu, moraju se istražiti sve mogućnosti u njihovoj zemlji rođenja. A to može potrajati. Može potrajati godinama.
Svijet je potpisnik Haške konvencije o zaštiti djece i suradnji u pogledu međunarodnog usvajanja (1993.) koja je osmišljena kako bi se osiguralo da se najugroženija i ranjivija djeca podudaraju s najprikladnijim i najprikladnijim posvojiteljima. Po mom iskustvu, većina obitelji želi vrlo mlado, zdravo dijete, obično mlađe od dvije godine. Naravno, u tome nema ništa loše, ali to nisu najugroženija djeca.
Drugo, mnoga zdrava djeca mlađa od dvije godine mogu se smjestiti u svoje zemlje rođenja, i to bi trebalo biti. Mnogi programi u prekomorskim zemljama poput Kine zahtijevaju od budućih parova da razmisle o posvajanju djece s nizom složenih medicinskih i psihosocijalnih potreba, uključujući stariju djecu i bratske skupine. Razumljivo, mnogi parovi smatraju da to nije izazov s kojim se mogu nositi.
Moram priznati da je u posljednjih nekoliko godina put do usvajanja među zemljama bio teži nego u prošlosti. Radila sam s parovima koji su čekali sedam ili više godina da se dijete smjesti s njima. Cijelo ovo vrijeme žive na rubu nade. Nije pretjerano reći da za neke obitelji svaki put kada telefon zazvoni pitaju se je li to vijest o djetetu. Znam jednu obitelj koja nije odmarala cijelo vrijeme čekanja (već šest godina) jer "nisu htjeli propustiti poziv". To su dobri ljudi koji očajnički žele voljeti i njegovati dijete. Ne radi se o tome da djecu ne želimo smjestiti s tim parovima, već samo da nema toliko dostupne djece u sirotištima koja ispunjava sve kriterije.
Radio sam s roditeljima koji su jednostavno izuzetni. Jedna se majka posvetila tečnom korejskom jeziku kako bi mogla govoriti jezik kod kuće i odvesti svoje sinove natrag u njihovu zemlju rođenja. Jednog dana rekla mi je u suzama: "Moja djeca zaslužuju znati jezik koji je njihova majka govorila."
Drugi par s troje usvojene djece pokušao je usvojiti četvrtu i objasnio im kako su putovali u zemlju rođenja svoje djece i tamo živjeli godinu dana, volontirajući i učeći o kulturi rođenja svoje djece. "To je omogućilo našoj djeci da stave svoje početke", rekao mi je otac. "Nakon što smo se vratili s puta i kad su vidjeli i iskusili siromaštvo, nisu imali toliko pitanja o tome zašto ih roditelji nisu željeli." Druga majka mi je rekla da joj je kćeri stalno ispričana koliko je sretna što je ona usvojen. "Ljudi su joj rekli da bi trebala biti zahvalna što smo je primili", rekla je mama, "ali pravo je imati roditelje, mi smo sretnici."
Svijet namjerno ne pokušava ometati neplodne parove, ili one koji žele usvojiti iz inozemstva, ali zakon nastoji osigurati prava rođenih roditelja i zaštititi najbolje interese ranjive djece. Istraživanja su pokazala da su posvojena djeca pretjerano zastupljena u ustanovama za mentalno zdravlje i često se mogu osjećati kao da su stranci unutar obitelji koje usvajaju djecu.
Da, postoje birokratski labirinti o kojima se mora pregovarati, ali po mom iskustvu, iako se mogu racionalizirati, većina ih je tu kako bi zaštitila dijete. Moramo zapamtiti da velika većina ove djece nikada neće znati svoje rodene roditelje. Prvo iskustvo ove djece u životu je jedan od gubitaka, a iznimnim posvojiteljima su potrebni da upoznaju tu djecu tamo gdje jesu, zadrže svoje poteškoće i povijest, te hodaju s njima. Zato moramo vrlo pažljivo hodati u novu eru reforme usvajanja.