Moje prvo iskustvo u dojenju bilo je iznenađujuće veliko
Čini se da su užasne priče o užasnim iskustvima žena s javnim dojenjem uvijek virusne. To se tako često događa, zapravo, da sam bio iskreno zastrašen da prvi put dojim novorođenče u javnosti.
Bojao sam se da će me, slično uznemirujućim računima koje sam čuo, osuđujući promatrač verbalno napasti, ili, u najmanju ruku, naći ću se na kraju neodobravanja pogleda. Nije da mi je toliko stalo do onoga što drugi misle o mom izboru da doje, ali želim da se taj čin osjeća ljubavlju, a ne stresom.
Prvih nekoliko tjedana života uspio sam dojiti svoju bebu kod kuće ili u automobilu na parkiralištu, a tu je bio samo moj muž. Bojeći se reakcije, ako bismo morali izaći, pažljivo bih rasporedila put oko rasporeda dojenja.
Ali nedavno smo planirali otići na večeru s nekom obitelji koja je došla u grad u susret našem sinu. Iako sam pokušao uskladiti vrijeme s rezervom kad sam ga morao hraniti, krenuli smo u promet, a kad smo stigli u restoran, morali smo čekati dulje nego što se očekivalo.
Nervozno sam pogledao u telefon, znajući da je svaki trenutak vjerojatnije da će moj sin postati razdražljiv i da će htjeti jesti. Ali umjesto da žurim kroz obrok da dođe kući dojiti, radio sam na tome da se ne brinem i budem prisutan u ovom trenutku. Bila je to lijepa noć s velikom društvom i nisam je htjela propustiti.
Ubrzo nakon što sam završio večeru, moj sin je jasno stavio do znanja da je spreman za jelo. SADA. Odlučio sam da je automobil suviše daleko da bih se na vrijeme mogao prošetati. Osim toga, istina je da mi je bilo muka da se skrivam kako bih dojila. Postao je neprikladan i izoliran.
Osvrnuo sam se oko vanjske terase na kojoj smo jeli. Skupine naizgled radosnih gostiju bile su uključene u razgovor i dobru hranu na nekoliko obližnjih stolova. Racionalizirao sam da nisu buljili u mene da vidim hoću li izbaciti sise, pa zašto ne bih nahranila svog sina kad i svi ostali jedu? Sumnjao sam da bi itko mogao primijetiti da sam počela dojiti.
Ipak, osjećala se neugodno kako mi je preko ramena nabirala tanku deku i otkopčala mi grudnjak za njegu na javnom mjestu. Morao sam malo zafrkavati kako bih dobio sina da se uhvati, dok sam se pobrinuo da moje dojke ne budu vidljive. Priznajem da sam se malo znojio i osjećao sam se prilično uzrujan. Ali kad smo se smjestili u hranidbenu sesiju, potrudila sam se smiriti i ne fokusirati se na ono što drugi ljudi misle.
Vizualni pregled oko dvorišta pokazao je da nas nitko nije ni gledao. Ne, ogrebi to. Jedna mi je žena upucala topao, razumljiv osmijeh. Osim nje, ljudi su bili daleko više zainteresirani za ono što se događalo na njihovim stolovima.
Točno u vrijeme kad sam morao promijeniti stranu, konobar je došao s čekom. Dok se moj sin još uvijek hranio pod povijenom krpom, obavijestio sam ga da planiram platiti, pa se nagnuo da pregleda račun sa mnom na svom iPadu.
I pogodi što? Bio je vrlo profesionalan, čuvajući sigurnu udaljenost između sebe i moje bebe na sisu. On je cijelo vrijeme održavao lak kontakt s očima i učinio razmjenu prilično ugodnom i ugodnom.
Nakon što sam završio s hranjenjem bebe i platio večeru, povukao sam odjeću i izvadio deku. Dok sam nježno provirio sina, primijetio sam nekoliko drugih prijateljskih osmijeha iz cijele sobe koji su bili usmjereni na naš put. Ljudi su primjećivali koliko je moja beba bila mala i slatka, ne osuđujući me za dojenje u javnosti. Koje olakšanje!
Voljela bih da se nisam toliko brinula o dojenju na javnom mjestu. Znam da i žene imaju loša iskustva i da postoje ljudi koji će nas osuđivati, ali mislim da što više to radimo, to će postati normalnije. Tako mi je drago što sam imao pozitivno iskustvo, ali isto tako ne mislim da bi se doista morao osjećati sretno.
To bi trebala biti ugodna i jednostavna stvar za sve majke bez straha od prosuđivanja, pa ako moja priča potiče samo jednu mamu da nahrani svoje dijete gdje god treba, onda je to početak. Ja ću biti onaj koji će vam dati osmijeh s druge strane sobe.